Nova sezona „Playdrame“ krenula je 17. listopada 2024. predstavom Hrvoja Korbara „Dalmatinska kuhinja“. Kako je naglašeno i u samoj predstavi, zbog nedostatka prostora ovog kazališta koje postoji od 2008.g., premijera je odigrana u BBQ & brew baru „Baraka“. Prije tjedan dana imali smo je priliku gledati i u „Kantunu kulture“. U nešto više od sat vremena Nadežda Perišić kao majka i Zdravko Vukelić kao njen sin iznose najintimnije trenutke i situacije iz života na mjestu gdje se događaju sve važne stvari u životu, kako tvrdi i sama autorica „Dalmatinske kuhinje“ Dika Marjanović Radica, u kuhinji. Da je moguće napraviti zanimljivu predstavu temeljem knjige koju svi imamo u kuhinji, zvučalo bi mi pomalo smiješno i dosadno, ali dramaturg i redatelj Hrvoje Korbar to zna pretvoriti u djelo nakon kojeg izlazite s maramicom u ruci. Priča je jednostavna, jedan student, njegova zabrinuta majka i jedna Dikina „Kuharica“. Majka je rastavljena, živi sama, a za Božić joj u posjet dolazi sin koji je na akademiji u Zagrebu. Iako je ljubav majke i sina prisutna, zbog generacijskog jaza sve se manje razumiju. Sin ima svoj način života koji uključuje kasne izlaske, druženja s prijateljima, ostvarivanje snova dok majka samo čeka njegov povratak ( u kuhinji, za stolom) kako bi proveli vrijeme zajedno. Kao i svaka majka, sinu želi udovoljiti u tim trenutcima i ima viziju kako bi to trebalo izgledati koja uključuje i kuhanje različitih jela jer nema ništa bolje za studenta od „materine spize“. U svom zanosu sin i ne primjećuje, a ne može ni shvatiti majčinu želju da mu udovolji, ali i da se s njim poveže jer takav način povezivanja u tom životnom razdoblju njemu ne znači previše. Ipak, kao umjetnik i budući glumac, iznosi ideju kako bi rado napravio predstavu o Dikinoj „Kuharici „ što automatski ovdje to postaje predstava u predstavi. „Kuharicu“ vidi kao podatan materijal jer je Dika napravila od kuharice istinsku umjetnost. Prvenstveno, u receptima ne radi razliku između bogatih i siromašnih, ali recepti su i živ proces koji su i naše mame zapisivale u kojekakve bilježnice te primjenjivale. „Kuvanje je ka umjetnost, a umjetnost je ka kuvanje“, zaključuje glavni lik još jednom potvrđujući umjetnost kuhanja. Željko (glavni lik) kada izlazi iz svoje uloge razbija četvrti zid i obraća se gledateljima te kroz „Kuharicu“ povezuje život i umjetnost kao jedan entitet. Time i mi koji nerado bivamo u kuhinji rušimo sve predrasude koje smo do tada imali shvaćajući krhkost života i vrijeme koje trebamo cijeniti provodeći ga s najmilijima. Tako zaključuje da je kuhanje čista umjetnost ponavljanja „daje osjećaj sigurnosti, lažan ,ali ugodan osjećaj.“ Baš kao i život, ponavljajući dobro poznate radnje uljuljamo se u sigurnost vjerujući da smo nedodirljivi, a samim tim ne shvaćamo njegovu prolaznost i kako je ponekad dovoljna samo sekunda da izgubimo sve. Osjećaj svemoći najčešće dolazi za vrijeme blagdana koju Željko naziva „blagdanofobija“ jer nikad ne znaš kad će netko imati izljeve bijesa. Kao nekakva grupna terapija psihološke pomoći gdje obitelj umjesto da uživa u zajedničkim trenucima odluči iznijeti svima što ih tišti. Zaokružena kompozicija na kraju se zatvara motivom kuharice koja je ostala jedini dokaz završene ljubavi i činjenice da život mora dalje. Stoga, kada se nađete u kuhinji i pogled vam se zaustavi na kuharici Dike Marjanović Radice, sjetite se da život brzo prolazi i iskoristite ga što više i bolje s najmilijima (koliko god vam se činilo teško).
Zlica
5€
