Ana Matijević o predstavi “Da sam ptica”

U predstavi nastaloj po tekstu Nikoline Bogdanović, u režiji Arije Rizvić, upoznajemo Amira i Mirnu koji devedesetih bježe iz ratom opkoljenog Sarajeva, sa kćeri Azrom, u Beč.

Predivno provedena večer dogodila se prošli tjedan u Kantunu kulture  kada su nas posjetile dvije ptičice, Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović s predstavom „Da sam ptica“.

Još jednom smo se uvjerili da za dašak istinske, tople, dramske umjetnosti trebamo pozornicu, glumce, nešto sitno rekvizita i nekoliko promjena svjetla. Za sve ostalo će se pobrinuti topla ljudska emocija koja dira u srce, najčešće, tužnom životnom pričom.

U predstavi nastaloj po tekstu Nikoline Bogdanović, u režiji Arije Rizvić, upoznajemo Amira i Mirnu koji devedesetih bježe iz ratom opkoljenog Sarajeva, sa kćeri Azrom, u Beč.

Ondje ih čeka neko drugo poglavlje života koje nisu planirali, ali silom prilika su bili primorani.

Kako ga prihvaćaju i kako se s njim nose prikazano je u ovoj intimnoj duodrami kroz njihovu svakodnevnicu s kojom se bore svatko na svoj način. Ona, baš kao prava majka, shvaća svoju obavezu, brzo se prilagođava novim uvjetima života te ostavlja stari život iza sebe. Ne razmišljajući previše o starom životu nastavlja dalje, zakopavajući sve prošlo duboko u sebe.

On, s druge strane, osim što se teško prilagodio novom životu, ostaje u prošlosti i sanjari o nekim prošlim vremenima koja ga uporno vraćaju kući.

Bez jake dramske tenzije promatramo njihov život u valceru ne shvaćajući da se on, ustvari, raspada. Prekretnica je očito bio jedan povratak u Sarajevo gdje Amir shvaća da tu i pripada, pa umjesto povratka razvlači ostanak. Amira se više nije vidjela ondje, sve prošlo zakopano ondje je i ostavila te se posvetila životu u Beču. Bi li njihova veza opstala i bez da je rat učinio svoje, ne znamo, nije ni važno. Ono što je tragika cijele priče odnosi se na razornu moć rata koji bez milosti guta sve oko sebe pa i obitelji koje ništa od ovog svijeta nisu tražile.

Svi smo u jednom trenutku poželjeli postati ptica kako bismo samo nestali s mjesta u kojem smo se zatekli, pobjeći od problema, nemoći koja nas ograničava. Ali mi nismo ptice i tu smo gdje jesmo i trebamo se naučiti nositi sa životom koji često zna biti toliko bespoštedan. Ponekad se možemo uhvatiti samo za neke djeliće koji nas mogu odvesti u ljepše, više sfere umjetnosti kao što je to bilo prošli četvrtak u Kantunu kulture.

 

SLIJEDI NA PROGRAMU

Šaka suza, vrića smija
U četvrtak, 17. travnja u Kantunu kulture ugostili smo predstavu "Da sam ptica" s Darijom Lorenci Flatz i Tarikom filipovićem u naslovnim ulogama.
Skip to content