Divlje guske

U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe. Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno:

i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe, i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje. Julijana Adamović začudnim je jezikom i autentičnim tonom ispisala dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više, a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane, a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili, a drugi šutjeli, da su neki preživjeli, a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome su i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira tamo duboko, kamo se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.

“Divlje guske snažan su i optužujući roman nakon kojega ostaje taj osjećaj pileće kožice u grlu, ali i dojam kako ste pročitali knjigu koja je po svim kriterijima ‘velika’, iako polazi od navodno ‘maloga’ ili barem ne dominantnog  – pripovjedača, teme i prostora. Sve pohvale!”

Jagna Pogačnik, Express