CABAres CABAreiKada se krajem studenog oglasio „Kantun kulture“ da u goste stiže jedan od najvećih glumaca današnjice, nije puno trebalo da se rasproda svih tri stotine mjesta. Zašto? Jednostavno, Trogirani prepoznaju moć kazališta i dobro znaju da se Zijaha Sokolovića ne propušta.Predstava „CABAres CABArei“ nastala je prije više od trideset godina, a svjetlo dana je ugledala u Beču i od tada kazališna umjetnost više nije ista. Ukoliko tu predstavu još niste pogledali, puno ste propustili. Ako bismo radili antologiju deset najboljih predstava zadnjih trideset godina, ona bi se sigurno našla na popisu. Kada bi nekome trebalo objasniti zašto, tada bismo se našli u problemu. Kako nekome objasniti moć riječi, kako objasniti način na koji to Zijah interpretira, kako prolaznost života uokviriti u nešto što bi trebalo izgledati više od života. U više od dva sata Zijah nas kao u lunaparku na vlaku smrti vozi gore-dolje, u red tuge, red smijeha. Nakon završene vožnje, pri izlasku, opijeni i zaneseni vožnjom, možete samo zaključiti da ćete tu istu vožnju ponoviti.Kad sam prvi put gledala predstavu prije desetak godina, izazvala je u meni isti doživljaj straha od prolaznosti života, ali ovaj put je isti doživljaj podebljan iskustvom, a kako Zijah kaže, ono je jako važno.Proći sve što jedan smrtnik prolazi čini ovaj život upravo onakvim kakav jest, a iz njega, ukoliko ga uspijete sagledati, može nastati i monodrama, kabare u kojem i sami postajemo promatrači. Kriza srednjih godina koja nosi svoje, odvodi pojedinca u najčudnije zakutke promišljanja i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Prepustiti joj se u kasnim noćnim satima može biti pogubno za nekog tko ne shvaća što mu se događa. Zbog toga Zijah radi presjek svih društvenih normi nametnutih od strane države, poslodavca, religije te zaokruženom kompozicijom pojmova kao država, brak i teatar zaključuje kako se samo u teatar ide dobrovoljno. I nikako nam nije jasno kako se uhvatimo u zamku zvanu život, a bili smo uvjereni da smo shvatili sve i da ćemo baš mi biti drugačiji od ostalih. Ipak, posrnemo u nekom trenutku, ovisno o tome gdje smo slabi, i nađemo se u kuhinji gdje vodimo razgovor s mravima jer naravno, oni nas najbolje razumiju. Pitamo se gdje smo pogriješili, ali odgovora nema, sve je po zadanom obrascu; žena, djeca, kredit, rodbina, vožnja autom, hrana, debljanje, otpadanje kose…Naš glavni junak nije zaboravio u priču ubaciti ni filozofska promišljanja o uspjehu ( i zašto je isti izostao kod njega), mediokritetima, primitivizmu, ljudskim pravima, slobodi i borbi za ljudska prava. Smatra da je sloboda pravo svakog čovjeka da griješi dok je danas biti idealist sramota.Onog trena kada nam se osobno obraća dozivajući nas, u potpunosti se predajemo njegovim promišljanjima te vidimo utjehu jer ipak nismo sami u ovom vrtlogu znanom život. Sve to Zijah dobro zna te nam pruža ruku utjehe kao da želi reći kako smo se svi nekada tako osjećali i ne treba se toga sramiti. To samo znači da smo se počeli miriti sa svojom smrtnošću i kako je možda pravo vrijeme da više uživamo u tom životu da nas ne bi toliko gušio.
