Iako je 1985. godina odavno za nama, neke uspomene ostaju vječne kao dječje serije koje smo iščekivali svako jutro. Jedna od njih se zvala „Poštanski sandučić“ . Uz Đorđa Rapajića i Sretena Mokrovića bila je tu i Slavica Knežević koja je cijeloj seriji davala jednu posebnu toplinu. Sestra i ja smo gnjavile mamu da nam pomogne pisati pisma u nadi da će ga baš teta Slavica pročitati. Istu tu toplinu osjetila sam prije nekoliko večeri u „Kantunu kulture“ gledajući relativno novu predstavu „Planet Arta“ kojeg vodi Marko Torjanac. „Kazalište Planet Art“ je neovisno kazalište koje postoji osamnaest godina, a koje se bavi zanemarenim temama u društvu. Tako se i ovaj put Torjanac odlučuje za neobičnu temu koja je, nažalost, u našem društvu zamrla. Tekst je napisao A. R. Gurney 1988. godine te je premijerno izveden na Broadwayu. Što je Torjanca nagnalo da se primi teksta u kojem dvoje prijatelja (Melissa i Andrew) održavaju svoj odnos preko pisama 50 godina, možemo samo pretpostaviti. Generacije navikle na brzi život, ovisnost o društvenim mrežama, konzumeristički način života, neće ovo djelo prepoznati kao nešto blisko, ali mislim da je Torjanac ciljao baš na nas koji se sjećamo nekih jednostavnijih vremena kada smo svi pisali pisma i iščekivali dolazak poštara. Bilo bi divno kad bi i mlađe generacije dale priliku takvim dramama, ali možda to sada nije ni bitno. Onoga trena kada sam shvatila da se cijela predstava temelji na izmjeničnom čitanju pisama, prepustila sam se i uživala. I to prihvatite kao način interpretacije. Slavica Knežević i Marko Torjanac samo intonacijom, mimikom lica i načinom interpretacije grade likove koje pratimo kroz cijeli njihov život. Upoznajemo ih na početku života, kao zaigranu djecu koji su imali istu potrebu, pobjeći. I to je ono što ih prati cijeli život - bijeg. Bilo da bježe od života, obaveza, suočavanja s problemima, bijeg je uvijek izlaz iz situacija, ali dobro znamo, nikad i sretno rješenje. Iz njezinih pisama, već u dječjoj dobi, vidimo da ih ne voli pisati, ali su zato popraćeni crtežima. Andy je uvjerava da bi „svi trebali pisati pisma jer je to vještina koja umire“ jer tako kaže njegov tata. Negdje između redaka saznajemo i da joj se mama opet udala. Prigovara mu i poslušnost, u njoj se već javlja buntovni duh koji prkosi bilo kojem obliku autoriteta. Njihovim odrastanjem dolazimo i do mladenaštva gdje pratimo razvoj i vidimo da su oboje poslani u internate, a ona posjećuje i psihijatra (po maminom nalogu jer kaže da je autodestruktivna). Koliko on napreduje u svom odrastanju (odličan student, odličan sportaš) toliko se ona gubi u svom svijetu i sve više okreće crtanju, a praznike provodi kod bake jer je majka alkoholičarka. Njihovi susreti također ne prolaze u najboljem svjetlu, njihova osobnost se reflektira i na zajedničke trenutke. Melissa je nemirna duha i svaki put se susret izjalovi zbog nekakve situacije dok je on pokušava očajnički zadržati. Pokušavaju čak promijeniti i način komunikacije, prebacuju se na telefon, na Melissino inzistiranje, ali Andrewu to jednostavno ne odgovara. Ponovnim povratkom na pisma saznajemo da Melissa ima izložbe i postaje uspješna dok Andrew postaje odvjetnik koji sada cijeli život povezuje pravom: „ Zakoni su pisma koje civilizacija piše samoj sebi… Treba ulagati u budućnost kako bismo mogli mijenjati svijet.“ Kako više zadiru u svijet odraslih, tako i razočarenja bivaju sve dublja, propali brakovi, oduzimanje djece, rast profesionalnog života i raspad osobnog je sve što utječe na sazrijevanje likova koji se sve više udaljuju jedno od drugog, samo pisma ostaju pečat njihove povezanosti. Na vrhuncu svoje političke karijere i u neuspjelom pokušaju obnavljanja svoje umjetničke karijere Andrew i Melissa se ponovo susreću i obnavljaju svoju vezu. Nakon svih bura ona traži sklonište u sigurnoj luci, ali sada Andrew nije spreman izgubiti sve što je stvarao. Bila je to kap koja je prelila čašu i Melissa više ne vidi razloga za život. Onoga trena kada je ostao bez nje, shvatio je koliko mu je značila kako to obično i biva u životu. Njihovi ciklički životni krugovi nikad se nisu uspjeli susresti i povezati. Dvije već zapisane sudbine teško su se mogle othrvati nedaćama života i biti slobodne u svom stvaranju i povezivanju. Jedino što Andrew može zaključiti je da ju je zaista volio. To rijetko umijeće pisanja pisama koje je danas zamrlo održalo je Andrewa i Melissu i stvorilo mali tajni svemir koji nikad nisu imali priliku realizirati jer život je previše okrutan da bi dozvolio takvu ljepotu. Nakon odgledane predstave izašli smo vani s nekom nostalgijom koju smo ponijeli sa sobom tu večer. Još jednom sam se uvjerila da je za čaroliju kazališta dovoljan jedan stol, dvije sjedalice i dva lika bačena u život.
