Pet Kantunovih brzopoteznih za Stanislava Habjana

Stanislav Habjan je multimedijski umjetnik, književnik i dizajner. Nakon Splita dolazi nam u Kantun kulture na Valentinovo s glazbeno-pjesničkom predstavom „Škola ljubavi“.

Njegov umjetnički put kreće 1984. prozom „Nemoguća varijanta“, a rast i razvoj slijedi u svim umjetničkim pravcima tako da piše scenarije, režira, izvodi, dizajnira, a naći ćemo ga i u ulozi art direktora. S umjetničkim kolektivom „Car je gol“ nastupa  po školama, festivalima, domovima za starije, a video uratke  možete naći i na istoimenoj stranici. 2014.g. njegova izložba „Dijalozi „ bila je najposjećenija izložba u povijesti Galerije Forum.  

Postavili smo mu pet brzopoteznih pitanja prije nastupa :

1.      Što nam nosi nova autorska predstava Stanislava Habjana „Škola ljubavi“?

Mislim da donosi nešto vedro i poticajno, nešto što afirmira i slavi ono najbolje u nama, a to je sposobnost voljenja i zaljubljivanja, vjernosti i pripadnosti… Predstava govori o različitim oblicima ljubavi, o stvarnim i proživljenim slučajevima, o ljubavi i potresnoj i ljekovitoj, ljubavi u djetinjstvu i u poznoj dobi, a govori sve to i pričom i pjesmom i glazbom i slikama. A žanrovski što je, je li to recital ili je koncert ili predstava, možda i neka vrsta kabareta, to je teško reći ali to je meni već nekako normalno, ispada da sve što radim ne pripada poznatim kategorijama. Mogu garantirati samo jasnu poruku, iskrenu emociju i provjereno zaraznu energiju koju moji prijatelji glazbenici čudesno rašire kao neki svjetlucavi plašt u svakom prostoru u kojemu nastupamo. U nekim se pjesmama spominju i toponimi ovoga podneblja jer moja je životna ljubav splitska, djeca su odrastala i na Čiovu…

2.      Tko sve sudjeluje u predstavi i na koji način?

Prije svega dvije vrhunske vokalistice, Ljubica Gurdulić i Maja Rivić, s njima i Marko Golub kao interpret nekoliko pjesama, potom glazbenici Vibor Čerić na klavijaturama te gitaristi Antoan Perković i Frane Duilo. U ovako zanimljivoj postavi još nismo nastupili i jako sam uzbuđen pripremajući nove pjesme i jedva čekam da se nađemo s Franom dva dana ranije na Čiovu i krenemo ih dotjerati. Važna dimenzija u naraciji predstave crteži su umjetnice Klasje Habjan, svaka od pjesama koje ilustriraju svoju uvodnu priču ima dakle i same vizualnu prezentaciju.

3.      Od svih Vaših uzora,  Bob Dylana, John Lennona, Vlade Kristla… koga biste najviše povezali s novom predstavom?

Drago mi je da ste upućeni u moje dnevne korespodente ;) Ako bih sada, da odgovorim na ovo pitanje, potražio neke niti spojeva tih duhova s našom Školom ljubavi, mogao bih reći da različitost naših pjesama, širina perspektiva iz kojih se one obraćaju i tu neku ludičnost pjesničku mogu povezati s Bobom, da su s druge strane čistoća i jasnoća njihovih poruka, njihov ”moral of the story” da tako kažem, kao i razumijevanje uloge ljubavi u hijerarhiji vrijednosti u našim životima direktno linkani s Johnom, a naš bi Kristl vjerujem mogao potpisati nepotkupljivost, pa i vrlo dosljednu poetičku beskompromisnost u stilu i sadržaju onoga o čemu i kako predstava govori.

4.      Nataša Govedić će u intervjuu za „Novi list“ iz 2022.g. reći da ste „ jedan od najpovučenijih, ali i najplodnijih i najsvestranijih umjetnika hrvatske javne scene“. Doživljavate li se na takav način?

Lijepo je čuti ovo da sam povučen, ispadam skromniji nego što jesam, premda je to više mišljeno, rekao bih, u odnosu upravo na tu posljednjih godina vrlo intenzivnu i stalnu moju prisutnost. I meni je čudo koliko je toga stalo u ovih nekoliko sezona otkad me fikcija skrenula i u glazbu, kao novi mi autorski izraz. Radi se uz to o šest objavljenih knjiga, među kojima je i jedan roman i dvije knjige tekstova za pjevanje, potom desetak izložbi, oko trideset performansa s kolektivom Car je gol i odnedavno ove dvije glazbene predstave - Škola ljubavi i Kafka i sin –  obje dosad odigrane samo dvaput, no dovoljno za poziv na Međunarodni festival malih scena u Rijeci i na još nekoliko adresa. Stvar se dakle jednako brzo odvija i dalje i zbrojim li sve to, moja povučenost postaje sumnjiva. Ali opet, što da radim, ideja mi ne fali, osjećam se spremnijim nego ikada ranije, djeca su mi odrasla i svo vrijeme dana i noći mogu se baviti onime što me najviše i zanima i veseli, a to je upravo oblikovanje tih autorskih proizvoda ili cjelina kojima pokušavam govoriti ono što vjerujem da trebam govoriti – jer zato sam tu i to je sada moje životno iskustvo.

5.      Početak Vašeg rada datira od 1984., od knjiga proze do dizajnerstva, a sljedeći projekt je vezan uz Scenu Ribnjak. Kako nastaje proces objedinjavanja umjetnosti?

Od nečega se jednostavno krene u igru, mislim igru i doslovno a ne samo metaforički, meni je važno i nužno da se u kreaciji nečega na početku baš igram, to najčešće bude tekst jer tako najbolje razmišljam, slijedeći putanje koje mi slovni znakovi otvaraju. A kako sam nakon četiri desetljeća snalaženja na takozvanoj nezavisnoj sceni kao samostalni autor zbilja i ovladao nekim drugim vještinama, u stanju sam oblikovati stvar u svim etapama od ideje do finalnog ostvarenja. Tako radim i knjige čiji sam i autor sadržaja i urednik i dizajner, a i dostavljam ih rado osobno. No kako mi poanta svega ipak nije u nekom autizmu ni ego tripu, nego upravo suprotno, jako se volim družiti i u suradnjama ostvarivati projekte, pogotovo s glazbenicima, onda se proces lako i u najboljem filmu raširi na više izraza i medija. A fikcija, u literarnom smislu, jako voli svoje materijalizacije i koristi svaku priliku da se potvrdi kao istina.

Razgovarala: Ana Matijević
Fotografija: Klasja Habjan