Ususret filmu “Fiume o morte!” – trogirska epizoda obrane grada od talijanskog okupatora

03. ožujak 2025.

Aleksandra Bilić Petričević

NAPAD TALIJANSKE VOJSKE NA TROGIR 23. RUJNA 1919.

U Muzeju grada Trogira u Zbirci suvremene povijesti čuva se spomen-knjiga Trogir 23. rujna 1919. - 23. rujna 1934. koju je poklonio gosp. Andro Sentinella. Knjigu su povodom 15. obljetnice uspješno obranjenog grada od napada talijanske vojske sastavili sudionici tog događaja: Ivan Cicilijani, brijač; Marko Vanjaka, bačvar; dr. Marin Katalinić, profesor; dr. Petar Sentinella, sudac i Vinko Lebedina, trgovac.

Razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata obilježavaju društvene i političke suprotnosti i borbe. Austro-Ugarska Monarhija prestala je postojati krajem listopada 1918. godine, kada nastaje nova država (29. listopada 1918.) Država SHS, te Kraljevina SHS (1. prosinca 1918.). Već na početku Kraljevina SHS suočena je s nizom poteškoća, na prvom mjestu teritorijalni integritet i međunarodno priznanje koje je tek riješeno u lipnju 1919. godine. Znatnih teškoća bilo je i s razgraničenjem. Posebno je bilo aktualno pitanje buduće granice prema Italiji, ali graničnih problema bilo je i sa susjednim državama: Austrijom, Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom.

Politika talijanskog iredentizma predstavljala je veliki problem za Hrvate na području Jadrana. Talijanski planovi bili su vrlo jasni, okupacija jadranske obale, te je ubrzo došlo do talijanskog vojnog osvajanja Dalmacije u studenome 1918. godine. Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. riješeno je tzv. “jadransko pitanje” i utvrđene su granice istočne jadranske obale. Tim ugovorom Italija je dobila Goricu, Gradišku, dio Kranjske, Istru, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palgružu i Sušac, a Rijeka je postala nezavisna država.

Stanje u Dalmaciji nakon završetka Prvoga svjetskog rata obilježava glad, širenje španjolske gripe, talijanska okupacija znatnog dijela njezina teritorija, te oštri sukobi između seljaka i vlasnika zemlje. Težaci su zahtijevali da se provede u život proklamirano načelo da zemlja pripada onima koji je obrađuju, pa su zato i obustavili davanje dohotka njezinim vlasnicima, a oni su putem suda nastojali ostvariti svoja vlasnička prava.

Agrarno posjedovni odnosi u Dalmaciji bili su uzrok snažnih potresa u dalmatinskome društvu.

Pučanstvo je željelo riješiti agrarno pitanje, te je 12. veljače 1919. godine osnovana organizacija Težački skup u kojoj se okupljaju uglavnom težaci iz predgrađa na Čiovu.

U selu Prapatnica iznad Trogira bila je stacionirana talijanska okupacijska vojska, koja se na nagovor kontea Nina Fanfogne 23. rujna 1919. godine spušta u Trogir, no zbog jakog otpora građana ubrzo su ga morali napustiti.

U spomen-knjizi sudionici događaja opisuju što se točno događalo u tih nekoliko sati.

Tekst donosim u izvornome obliku.

PRILIKOM PETNAESTGODIŠNJICE

23. rujna 1919. – 23. rujna 1934.

Navršuje se petnaest godina od dana 23. rujna 1919., kada gradjani Trogira, goloruki, u jednom jedinom naletu razoružaše ratnom spremom naoružanu talijansku vojsku i potjeraše je iz svoga rodnog grada.

Tudjincu je bilo uspjelo iznebuha noću provaliti u nezaštićeni grad i zaposjesti sve važnije tačke i urede. Ali ni punih sedam sati nije potrajala njegova vlast.

Narodna srdžba provalila je onoga dana tolikom neodoljivom snagom, dogadjaji su slijedili tolikom brzinom, da u četvrt sata vremena nijednog naoružanog talijanskog vojnika nije više bilo na tlu grada Trogira.

Zbog brzog slijeda nemoguće je bilo pojedincu pratiti, što se zbivalo na pojedinim tačkama grada. Vremenom pak izblijediše pojedinosti, a pričom i naknadnim umetanjem porodiše se tvrdnje o pojedinostima kojih nije bilo, te prijete da iskrive istinu.

Da bismo potomstvu i povijesti rodnoga grada sačuvali vjeran prikaz dogadjaja, mi potpisani gradjani i sinovi Trogira: Ivan Cicilijani, brijač, Marko Vanjaka, bačvar, dr. Marin Katalinić, professor, dr. Petar Sentinella, sudac i Vinko Lebedina, trgovac, kao začetnici i učesnici dogadjaja onoga dana na Narodnom trgu, kojima je započet i u tili čas proizveden ustanak gradjana, sastadosmo se danas 7. kolovoza 1934. godine u dućanu Vinka Lebedine i dogovorismo se, da po vlastitom sjećanju sastavimo zapisnik o slijedu i suštini tih dogadjaja na Trgu. Prisežemo zdravljem i poštenom riječju, da naš iskaz tačno odgovara istini, te ništa izmišljena ne umetnusmo i ništa bitna svijesno ne zatajismo.

Da bi se pak sačuvala i čim vjernija slika cijelog onoga dana i dogadjaja, koji su se prije i poslije onih na trgu zbili na drugim tačkama grada, priložit ćemo ovomu našemu prikazu ondašnje vijesti splitskih, zagrebačkih, beogradskih i ljubljanskih novina bilo u original bilo u fotografiji po originalu, u koliko budemo mogli doći do njih. Naknadno ćemo gledati, da isto tako nabavimo originale i fotografije ondašnjih vijesti iz stranih novina, u koliko njihovi prikazi odgovaraju istini, te da ih priložimo ovomu našem prikazu.

Sve sastavljamo u šest jednakih primjeraka, koji svi imaju značaj i vrijednost originala i svi su providjeni jednakim prilozima. Svaki od nas zadržava jedan od tih primjeraka, a šesti poklanjamo općini grada Trogira, da bude pohranjen u gradskom arhivu.

Vodi nas pri tom želja, da bi ovaj naš prilog općinskom arhivu bio skromni početak zbirke, u kojoj bi gradjani Trogira, kao i njegovi prijatelji, pohranili sve što posjeduju tiskana ili pisana o znamenitom danu Trogira, dana 23. rujna 1919.

Ovaj spis i zapisnik u svima primjercima svi potpisasmo vlastoručno. Trogir, 7. kolovoza 1934.

Potpisi: Ivan Cicilijani, Marko Vanjaka, dr. Marin Katalinić, dr. Petar Sentinella, Vinko Lebedina

ZAPISNIK

o dogadjajima na Narodnom Trgu u Trogiru na 23. rujna 1919. godine, sastavljen i potpisan od učesnika: Ivana Cicilijanija, Marka Vanjake, Dra Marina Katalinića, Dra Petra Sentinelle i Vinka Lebedine.

Poslije kratkog dogovora u perivoju, oko 10 sati u jutro pozvali smo gdju Terezu Medini i krenuli smo čamcem na 4 vesla najvećom brzinom prema amerikanskom lovcu podmornica, koji se malo prije bio zaustavio izmedju Divulja i Sv. Križa. Cilj nam je bio, da ishodimo pomoć Amerikanaca za grad. Usput smo uzeli na čamac kod Gospe kraj mora i pok. Tripa Senkića.

Zaustavili smo se uz amerikanski brod i gospodja Medini je iz čamca obavijestila zapovijednika o dogadjajima u gradu, informirajući se o značaju okupacije. Časnik, koji nije poznavao gospodje Medini, nije dao nikakva odredjena odgovora i naredio nam je, da se udaljimo od broda. Gospodja Medini je zamolila pomoć, nadodavajući, da će se u gradu desiti krvoproliće, jer ima oko dvjesto ljudi spremnih na sve, koji će ma i goloruci navaliti na Talijane. Zapovjednik je odvratio, da nema u tom pogledu nikakvih naredaba.

U to smo ugledali na zapadu grada amerikanski destroyer, koji se primicao. Krenuli smo najvećom brzinom natrag držeći se čiovske strane, bojeći se napadaja talijanskog mitraljeza, koji je bio smješten na Žudiki pored ograde novog perivoja. Bili smo odlučili poskakati u more, ako bi mitraljez zapucao na nas. Nitko od nas nije imao oružja. Dok smo mi stigli, lovac podmornica ispred Divulja bio je prošao most i stigao u luku, te je bio privezan uz obalu na gradskoj strani ispod talijanaškog Gabinetto di lettura. Amerikanski destroyer bio se zaustavio izmedju rta Cubrijana i Segeta.

Obalu izmedju škole i lože /ribarnice/ Talijani su bili silom pročistili od gradjanstva, koje je bilo kličući pohrlilo prema amerikanskom brodu. Gradjanstvo je bilo potisnuto s jedne strane do lože, a s druge strane do škole, i na obim su stranama talijanski vojnici i talijanaški gardisti s noževima na puškama zadržavali mase. Pored štandarca i nedaleko mora ispred Demichelijeve kuće stajala su dva talijanska mitraljeza, uperena na obim stranama na gradjanstvo, koje je ogorčeno vikalo protiv Italije i klicalo Hrvatskoj, Jugoslaviji, Americi.

Čuli smo usput, da je stigao amerikanski admiral – kasnije se ispostavilo, da ta vijest nije odgovarala – pa smo se primakli amerikanskom lovcu podmornica. Mornari nam nijesu dozvolili da pristanemo uz brod. Odveslali smo na čiovsku stranu i iskrcali smo se pod Hrabarovom kućom. Sentinella, Lebedina i Katalinić otrčali su u grad; Cicilijani i Vanjaka su zaostali raspremajući čamac.

Prva trojica probila su se kroz masu gradjanstva pred ložom htijeći da predju na zapadnu stranu obale, gdje su vidjeli nekoliko vršnjaka /Marko Lušić, Vjekoslav Pavković i drugi/ u živom sukobu s talijanskim vojnicima i gardistima. Bili su suzbijeni od talijanskih vojnika i gardista s naperenim bodovima. Nastala je gužva, a posluga mitraljeza kod štandarca nabila je mitraljez očekujući zapovjed da otvori vatru; medjutim je u isti mah i posada lovca podmornica okrenula top i naperila ga na talijanski mitraljez. Uzrujanje je bilo doseglo takav stepen, da je Katalinić razgalilo prsa pred starijim sinom Dra Ivana Lubina, koji mu se vrškom bajoneta dodirivao grudiju, i pozivao ga je da puca, ako smije.

Nadošli Cicilijani i Vanjaka povukli su ovu trojicu natrag iz gužve, gdje su na uskom prostoru izmedju lože i mora bili nemoćni. Osnova je za čas bila gotova: preći kroz ulice na zapadnu stranu obale, gdje su dobar dio gradjanstva sačinjavali odlučni mladji ljudi, prodrijeti naprijed, povući sve u navalu, osvojiti mitraljeze i pobacati ih u more, a onda obračunati s Talijanima pred očima Amerikanaca. Krenuli smo svih pet trkom natrag prema trgu.

Izbili smo na trg kroz prolaz izmedju opatskog vrta i Općine. Na desnom koplju – gledano odozgo – pored balkona općinske vijećnice, gdje se uvijek vijala hrvatska zastava, bila je obješena talijanska zastava. Uz zid gradske lože, izmedju stepenica i ulice, bilo je prislonjeno desetak austrijskih i srpskih pušaka, a ispred njih u pi ramidi nekoliko talijanskih. Tu je stajao na straži talijanski vojnik. Na zaravanku pobočnog ulaza u stolnu crkvu nalazio se talijanski mitraljez, kod ugla općine do crkve dva talijanska vojnika s puškama, druga dva vojnika na uglu cimatorija, a jedan bez oružja na vratima općine. U trijemu općinskog ulaza stajale su prislonjene uz zid lovačke puške, koje su bili predali neki gradjani, te nekoliko vojničkih od razoružanih žandarma.

Trgom nam je dolazio u susret Ivan Sentinella, otac dra Petra. Čim nas je ugledao, povikao je u skrajnjoj uzbudjenosti, pokazujući na talijansku zastavu na općini: “Abbasso quella spuzzolente bandiera!”

Taj poklik časnog starine značio je iskru bačenu u barut. On je pokrenuo u nama i posljednju žilicu. Prof. Katalinić doviknuo je Cicilijaniju: “Ivane, dodji!” i projurio je mimo vojnika u općinu. Cicilijani je potrčao za njim do prvog kata, ali se na dozivanje Vanjake vratio. “Da Marina zaštitimo, moramo razoružati vojnike!” – bilo je mišljenje Vanjake, s kojim se Cicilijani odmah složio.

Ne zaustavljajući se, Katalinić je otrčao u drugi kat. Vrata vijećnice našao je za- ključana, a odoljela su i njegovom pokušaju da ih silom otvori. Na buku dotrčao je općinski podvornik File Biočić – Stude, zvani Janje. Katalinić je zatražio od njega ključ. Stude je izjavio, da ga nema on, nego Vicko Slade. Katalinić ga je poslao po Sladu, a kad je ovaj došao, zatražio je od ovoga ključ, izjavljujući, da hoće da skine talijansku zastavu. Slade je bez oklijevanja otišao po ključ, i vrativši se otvorio je vrata. Katalinić je pojurio na balkon, odriješio je uže i stao skidati zastavu. Nešto je zapelo, pa zastava nije silazila. Katalinić je obuhvatio oba kraja užeta rukama i stao trzati iz sve snage, da bi zastavu zbacio.

U isto vrijeme Cicilijani, Vanjaka i Lebedina izveli Vanjakin naum. Primakli su se nenapadno vojniku kod lože i potrčali na njega. Prije nego je on mogao da naperi pušku na njih, Cicilijani mu ju je istrgnuo iz ruku i okrenuo kundak, da ga njim udari. Talijan je u tili čas pobjegao iza ugla, pa otrčao prema obali. Vanjaka i Lebe- dina su istodobno pograbili po jednu talijansku pušku iz piramide. Bile su nabijene. Jedan vojnik ispred crkve vidio je, što radi Katalinić, digao je pušku i naciljao.

Vojnika je istodobno uzeo na oko Vanjaka i ispalio na njega; ali je promašio. Talijan odbaci pušku i pobjegne, a Vanjaka stane pucati za njim i na one vojnike na uglu općine. Ovi su odmah pobjegli. Kada i kuda je kroz to vrijeme nestao onaj mitraljez sa zaravanka na crkvenim vratima, toga se nitko od nas više ne sjeća.

Ti hici i silan poklik Dra Petra Sentinelle s trga: “Dolje ta prokleta krpa!” udvostručili su Kataliniću snagu. Na treći njegov trzaj uže je puklo gore na vrhu koplja i zastava je pala na njega. Potkraj ovoga prizora bio je na balkonu i Vicko Slade.

Katalinić je zastavu unio u vijećnicu i predao ju je Sladi. U hodniku ju je opet uzeo od njega i otišao je s njom u općinski arhiv, gdje se u taj čas nalazio Dr Lorenzo Lubin, koji je od okupatora bio imenovan općinskim komesarom. Katalinić je zastavu predao dru Lubinu u prisustvu Slade i još neke osobe, koje se više ne sjeća – možda Dr Ferri, općinski komesar – uz ove riječi: “Doktore, predajem Vam ovu zastavu, koju sam oborio. Vi ste svjedok da je nijesam oskvrnuo.”

Medjutim se s trga, iz ulica i s obale orila pucnjava. Neki od gradjana /Marko Gulišija i drugi/, koji su dotrčali na trg, bili su se oboružali puškama i potrčali na obalu. Ostatak pušaka prenosili su Dr Sentinella i Lebedina u dućan braće Madi- razza, gdje su se namjeravali zabarikadirati. Na pucnjavu dotrčali su na trg gardisti sin Dra Ive Lubina i sin drvodjelca Deankovića, zvanog Lôle. Ali Lebedina je brže stao pucati na njih, na što su oni pobjegli.

Kad su se Lebedina i Sentinella praznoruci vraćali po ostale puške, pojavila su se na uglu općine prema crkvi dva talijanska vojnika s mitraljezom; to je bio onaj sa Žudike. Na sredini trga nalazio se sam stari Ivan Sentinella s praznom puškom u ruci. On potrči na njih i poviče: “Abasso le armi!”, te digne pušku na oko i učini usti- ma: “Bum! Bum!”. Vojnici odbace mitraljez i municiju, pa pobjegnu. Taj je mitraljez Ivan Sentinella uz pomoć kavanarke Dobre Tironi odvukao u općinsko dvorište. Tu su ga Katalinić i Dr Petar Sentinella uzalud kušali otvoriti i nabiti.

To je bio početak općeg ustanka, koji se u tili čas prenio na obalu i na Travaricu. Mi smo se oboružali otetim puškama i otrčali raznim smjerovima na Travaricu. Pred gradskim vratima na Travarici je Dr Sentinella sam, s praznom Werndlovom puškom u jednoj ruci, a u drugoj s talijanskom bombom, s kojom nije ni znao rukovati, skupinu talijanskih vojnika s časnikom, koji su tamo prije bijega ukrcavali oružje na vojnički kamijon, prisilio da odbace oružje. Neprilika je bila, da su otete puške bile raznih sistema: austrijske mannlicherice i werndlovice, srpske i talijanske, a isto tako je bila pomiješana i municija. U onoj žurbi grabilo se, što se prije dohvatilo. Ta je okolnost mnogom talijanskom vojniku i domaćem izrodu spasila glavu.

Unosimo ove pojedinosti u ovaj zapisnik prema našem najboljem sjećanju i znanju. Prisežemo i na ovom mjestu našim zdravljem i poštenom riječju, da nijesmo ništa izmislili, te da nijesmo ništa bitna i nijedno ime svijesno zatajili.

U Trogiru, 7. kolovoza 1934.

Potpisi: Ivan Cicilijani, Marko Vanjaka, Dr Marin Katalinić, Dr Petar Sentinella i Vinko Lebedina