Piše: Ana MatijevićOnaj tko prati splitsku kazališnu scenu zna da od kazališta „Playdrama“ (drugo splitsko kazalište i prvo neovisno kazalište) može očekivati suvremenu predstavu koja propituje aktualne probleme na zanimljiv i moderan način. Prva predstava je ugledalo svjetlo 2009. godine, a do danas (uz glumački studio) postavilo niz praizvedbi. „Tako nam Bog pomogao“ nastala je u režiji Hrvoja Korbara po motivima knjige Borisa Dežulovića „Summa atheologiae – nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“. Dežulovića možete i ne morate voljeti da bi vam se djelo svidjelo jer je redatelj uzeo jaku spregu likova oko kojih je omotao više radnji.Glavna okosnica se odnosi na Svetu obitelj koja je prikazana u (dalmatinskom) patrijahalnom duhu koju čine Bog-otac, Marija-majka i Isus-dijete. Stipe Radoja je Svevišnji kojeg pronalazimo u egzistencijalnoj krizi jer mu se cijeli život oteo kontroli i ne zna kako opet zavladati njime. Bezvoljan, bez nade i motivacije za dalje, uloga kao iskovana po temperamentnom Radoji koji si može dati oduška u nastupu. Stipu Jelasku pronalazimo u više uloga i svaka od njih nosi odmak od one prethodne. Prva uloga Gabrijela je divna; nenametljivo stvorenje puno strpljenja i razumijevanja za sve grešnike,a najviše za obitelj koja se doslovno raspada (Bog, Marija i Isus). Kao spona koja do samog kraja vjeruje u obitelj i koja će učiniti sve da se ponovo ujedine. Ujedno nosi i lik Marije koja se također pobunila protiv autoritativnog muža te odlučila zauzeti stav i izboriti se za sebe. Ono što razlikuje Mariju i Gabrijela kao likove je samo jedan plavi veo koji prikazuje Marijinu pojavnost. Blagost i energija koju unosi Jelaska u svoje likove je jako naglašena tako da nije problem poistovjetiti se s njihovom pojavom. Donat Zeko (rođeni Trogiranin) kao Isus (od svih utjelovljenja nikad ne vidjeh tako draga Isusa) predstavlja mladića buntovnika koji je nesretan jer mu se obitelj raspada, a posebno ljut na očev autoritet. Duh Sveti također ima svoju ulogu u vidu Spiri, čudo tehnologije koje spaja božansko i svjetovno. Kroz navedena četiri lika Korbar je napravio presjek cijele „Summe“ dotičući se svih važnijih društvenih pojava kritizirajući ih i izrugujući im se . Našlo se tu svega od influensera, položaja žene u obitelji, prikrivene pedofilije do ukazivanja na političke nepravde koje su se na ovom području događale zadnjih trideset godina.Ni sam naslov djela nije slučajnost, frazem koji se često upotrebljava kako kod vjernika tako i kod ateista, a koji zaziva Boga u bezizlaznim situacijama kada je Bog jedini koji ostaje da mu se obratimo bez obzira vjerovali u njega ili ne. Apsurdnost naslova stoji i u činjenici da kod zakletve predsjednici na kraju također izgovaraju istu formulaciju iako znamo da je se u stvarnosti nisu često pridržavali.Spoj Dežulovićevih tekstova s Korbarovom režijom donosi humornu dramu koja niti malo nije površna, ona je odraz naše stvarnosti koju možete prihvatiti kao takvu ili živjeti u nekim svojim uvjerenjima. Činjenica je da nećete otići ravnodušni s ove predstave stoga, tako vam Bog pomogao, prošetajte do Kantuna kulture i dopustite joj da vas dotakne.